Non so in qual modo, ma i miei scolarini erano venuti a sapere che quel giorno era il mio compleanno. Me li vidi arrivare alla scuola col vestito delle feste e con un regalino tra le mani.
Chi mi portava una penna elegante, chi un libriccino da messa, chi un astuccio da lavoro, chi un bel mazzo di fiori freschi. Io fui consolata e attristata da quella vista: consolata perchè qualunque segno di gratitudine o d'affetto che mi venisse da quei buoni figliuoli mi toccava il cuore e mi faceva parer leggiero ogni sacrifizio: attristata, poichè pensavo che i denari occorsi in quelle compre, potevano venir destinati a più nobile uso. A ogni modo, accolsi serenamente quelle care dimostrazioni d'amore.
Un bambino solo, il più povero, non mi offrì nulla: ma dal suo contegno imbarazzato e dal suo visetto malinconico argomentai quanto dovesse soffrire. Lo chiamai e quando l'ebbi vicino me lo strinsi ripetutamente fra le braccia, baciandolo. Incoraggiato da quelle carezze, il poverino mi pose tra le mani un involtino e fuggì vergognoso.
Sorpresa e incuriosita, lo aprii senza che nessuno potesse accorgersene. Vi erano.... indovinate!.. Tre pallottoline di zucchero!
Lo richiamai subito da me.
--Lo sapevi che mi piacesse lo zucchero? gli chiesi sorridendo.
--Me lo sono figurato! Mi piace tanto a me!
--E tu, ripresi commossa, l'hai certo chiesto alla mamma e....
--No signora! replicò prontamente, non ho chiesto nulla a nessuno; glie l'ho serbato proprio io, di mio....
--Ma pure....
--La nonna, quando mi dà il caffè e latte, mi mette sempre nella chicchera due o tre pallottoline di zucchero per indolcirlo. Io ho levato lo zucchero....
--E il caffè e latte?... chiesi con la gola serrata.
--L'ho preso amaro!
Mario, piccolo Mario, dove sei tu? Forse il fumo delle officine avrà annerito il tuo viso d'angelo, forse a quest'ora lavorerai i campi dove biondeggia la messe e si matura, al sole, la vite, forse ti accoglieranno le navi avventurose dove il lavoro è sì duro, la speranza sì fallace....
Ma chiunque tu sii, operaio, agricoltore o uomo di mare, il tuo posto è fra i nobili cuori, per quali l'amore è sacrifizio, l'abnegazione, dovere.
Mario, piccolo Mario, se tu per un momento potessi entrare nella mia stanzetta da studio, vedresti molte carte, molti libri, molti ninnoli; e vedresti anche, custoditi in una piccola campana di vetro, tre pezzetti di zucchero, un nome, una data! | Ne znam kako, ali moji đaci su saznali da mi je toga dana rođendan. Videla sam ih kako dolaze u školu obučeni u svečana odela i sa poklončićem u rukama. Neko mi je nosio elegantnu olovku, neko knjižicu za misu, neko kutiju za rad, a neko buket svežeg cveća. Taj me je prizor utešio i rastužio: utešio jer bi me bilo kakav znak zahvalnosti i prisnosti koji je dolazio od te dobre dece dirnuo u srce i svako žrtvovanje činio naizgled lakim, a rastužio jer sam smatrala da je novac neophodan za te poklone mogao biti korisnije utrošen. U svakom slučaju, smireno sam prihvatila ove drage dokaze ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije, nije mi poklonilo ništa: ali iz njegove posramljenosti i natmurenog lica zaključila sam koliko mora da pati. Pozvala sam ga i kada mi se približio nekoliko puta sam ga zagrila, ljubeći ga. Ohrabren ovim zagrljajima, jadničak mi tutnu u ruke neki zamotuljak i pobeže postiđen. Iznenenađena i radoznala, otvorila sam ga tako da niko ne primeti. U njemu su bile... zamislite! Tri kuglice šećera! Brzo sam ga pozvala k sebi. - Znao si da volim šećer? - upitala sam ga smešeći se. - Pretpostavio sam! I ja ga mnogo volim! - I ti si ga - nastavila sam ganuto - zasigurno tražio do mame i... - Ne, gospođo! - brzo je odgovorio - ništa ja ni od koga nisam tražio; baš ja sam ga odvajao sa strane, od moje... - Nastavi... - Kada me baka ponudi kafom i mlekom, uvek mi stavi u šoljicu dve ili tri kuglice šećera da je zasladim. Izvadio sam šećer... - A kafa i mleko? - pitala sam stegnutog grla. - Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si ti? Možda je dim kancelarija pocrneo tvoje anđeosko lice, možda sada radiš na poljima na kojima se zlati usev i sazreva, na suncu, vinova loza, možda su te prigrlili pustolovni brodovi na kojima je rad tako težak, a nada tako varljiva... Ko god da si, radnik, poljoprivrednik ili moreplovac, tvoje je mesto među plemenitim srcima za koje je ljubav požrtvovanje, odricanje, moranje. Mario, mali Mario, kada bi mogao na trenutak da uđeš u moju radnu sobicu, video bi mnogo čestitki, mnogo knjiga, mnogo džidža-bidža; a video bi i tri komadića šećera, čuvana u jednom malom staklenom zvonu, jedno ime, jedan datum! |