[…]Tra i drammi che aveva dovuto vivere Nanda Pivano c’erano stati l’arresto per avere tradotto “Addio alle armi” di Hemingway, giudicato troppo pacifista e lesivo dell’onore dell’esercito italiano; e la prigione, quando si scoprì il trucco inventato da Pavese per aggirare la censura fascista, consistente in una semplice ma efficace “s” puntata, che trasformò – per i clerico-fascisti di allora – l’Antologia di Spoon River in una potabile “Antologia di S. River”.
Ironia a parte, arresto è arresto e galera è galera, comunque e sempre. Figurarsi in quegli anni bui. Ancora più osceni – arresto e galera – se a subirli è una ragazza di ottima famiglia e ben istruita, con laurea in lettere (tesi sul Moby Dick di Melville) e laurea in filosofia (tesi sull’esistenzialismo, relatore Nicola Abbagnano). “Divenne superproibita l’Antologia di Spoon River in Italia”, ricordò anni dopo Pivano: “Parlava della pace, contro la guerra, contro il capitalismo, contro in generale tutta la carica del convenzionalismo. Era tutto quello che il governo non ci permetteva di pensare… e mi hanno messo in prigione e sono molto contenta di esserci andata”.
E pensare che tutto era nato per sfida, o per scherzo, quando la giovane Nanda chiese al proprio mentore Pavese di spiegarle la differenza tra letteratura inglese e letteratura americana. E per tutta risposta Cesare le mise in mano quel librino di Edgar Lee Masters. Che Nanda aprì a caso, a metà, restando folgorata dai versi: “Mentre la baciavo con l’anima sulle labbra / l’anima d’improvviso mi fuggì”. “Chissà perché questi versi mi mozzarono il fiato”, commentò anni dopo la traduttrice, aggiungendo: “E’ così difficile spiegare le reazioni degli adolescenti…”.
Quella di parlare agli e degli adolescenti, in fondo, è stata la vera vocazione di Fernanda Pivano, dai tempi della galera fascista a quelli della militanza radicale negli anni Settanta, fino alla splendida vecchiaia nel nuovo millennio. E come adolescenti fragili e geniali – adolescenti cresciuti male e in fretta – trattò sempre i “suoi” poeti, dopo che nel 1947, al Gritti di Venezia, Hemingway la redarguì con un “Daughter, questa non me la dovevi fare!”, quando la scoprì completamente astemia.[…] | […] Među dramama koje je trebala preživjeti Nanda Pivano bile su njezino uhićenje zbog prijevoda Hemingwayeva “Zbogom oružje”, ocijenjenog kao previše pacifističkim i štetnim za čast talijanske vojske; i zatvor, kada je otkriven trik kojeg je izmislio Pavese kako bi se zaobišla fašistička cenzura, a koji se sastojao od jednostavne, ali učinkovite točke na “s”, a koja je preoblikovao - za tadašnje fašiste - Antologiju Spoon Rivera u pitku “Antologiju S. River”. Ironiju na stranu, uhićenje jest uhićenje, a zatvor jest zatvor, u svakom slučaju i uvijek. I još u tim mračnim godinama. Još šokantnije - uhićenje i zatvor - još k tome, ako je žrtva djevojka iz izvrsne obitelji i dobro obrazovana, s diplomom iz književnosti (diplomski rad o Melvilleovom Moby Dicku) i s diplomom iz filozofije (diplomski rad o egzistencijalizmu, mentor Nicola Abbagnano). “Antologija Spoon Rivera postala je super zabranjena u Italiji”, prisjećala se Pivano godinama kasnije: “Govorila je o miru, protiv rata, protiv kapitalizma, protiv cijelog konvencionalizma općenito. Bila je sve ono što nam vlada nije dopuštala misliti... i strpali su me u zatvor i jako sam sretna što sam izašla." A sve je počelo kao izazov, ili kao šala, kada je mlada Nanda zamolila svog mentora Pavesea da joj objasni razliku između engleske i američke književnosti. I kao odgovor, Cesare joj stavi u ruku onu knjižicu Edgara Lee Mastersa. Nanda ju je otvorila nasumce, napola, ostavši pogođena stihovima: “Dok sam je ljubio s dušom na usnama / duša mi je iznenada pobjegla”. “Tko zna zašto su mi ovi stihovi oduzeli dah”, komentirala je prevoditeljica godinama kasnije, dodavši: “Tako je teško objasniti reakcije tinejdžera...”. Zaključno, razgovor s adolescentima i o njima bio je pravi poziv Fernande Pivano, od vremena fašističkog zatvora do onih radikalnih, militantnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do njezine sjajne starosti u novom tisućljeću. I kao prema nježnim i briljantnim adolescentima – adolescentima koji su se odrastali teško i u žurbi – tako se odnosila uvijek prema “svojim” pjesnicima, nakon što ju je 1947. u Grittiju u Veneciji, Hemingway prekorio s “Kćeri, nisi mi trebala učiniti ovo!”, kada je shvatio da je potpuno razumna. |