The winning entry has been announced in this pair.There were 7 entries submitted in this pair during the submission phase. The winning entry was determined based on finals round voting by peers.Competition in this pair is now closed. |
Jedan od motiva našeg doba, barem u razvijenu svijetu, žudnja je ljudi za tišinom koju nikako ne nalaze. Buka prometa, neprestano pištanje telefona, elektronske objave u autobusima i vlakovima i televizori koji grme čak i iz praznih ureda izvor su stalne agresije i distrakcije. Ljudska rasa iscrpljuje samu sebe galamom i vapi za njezinom suprotnošću - bilo to u divljini, negdje na debelu moru ili u kakvu odmaralištu posvećenu miru i usredotočenosti. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorbonni, te Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustoši Antarktike, gdje su obojica probali pobjeći. Pa ipak, kako g. Corbin ističe u "Povijesti tišine", količina buke danas vjerojatno i nije veća negoli je bila nekoć. Prije izuma pneumatika za vozila, gradske ulice odzvanjale su zaglušujućim zveketom kotača okovanih metalnim obručima i potkova na kamenu. Prije dragovoljne samoizolacije ljudi u svijetu mobitela, autobusi i vlakovi odzvanjali su od razgovora. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu na nijemoj hrpi, već su je oglašavali što su jače mogli, baš kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježih skuša. Kazalište i opera odzvanjali su poklicima i povicima bodrenja. Čak i na selu, seljaci su pjevali i rintali. Danas više ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije u tolikoj mjeri razina buke - na koju su tužile i prohujale epohe - već razina distrakcije koja preuzima prostor koji tišina može osvojiti. Tu se nazire još jedan paradoks: čak i kad tišina osvoji prostor - u dubinama borove šume, u goloj pustinji, iznenada ispražnjenoj sobi - ona se često pokaže u većoj mjeri uznemirujućom negoli dobrodošlom. Osjećaj nelagode polako se prikrada; uho se nagonski vezuje za bilo što, bilo to pucketanje vatre, zov ptica ili žamor listova, ne bi li ga spasilo od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, no ne baš toliko jako. | Entry #22718 — Discuss 0 — Variant: standard Winner
|
Tema našeg doba, barem u razvijenu svijetu, čovjekova je žudnja za tišinom, no tišinu ne uspijeva pronaći. Tutnjava prometa, neprekidni zvučni signali telefona, digitalne najave u autobusima i vlakovima, televizori što trešte čak i u praznim uredima neprestano nas napadaju i odvlače nam pozornost. Ljudska se rasa sama iscrpljuje bukom, a teži onome oprečnom — bilo to u divljini, na pučini oceana ili u nekom skrovištu posvećenom mirnoći i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta na Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih memoara o bespućima Antarktike, kamo su obojica pokušala pobjeći. Pa ipak, kao što g. Corbin ističe u djelu „Povijest tišine“, buke vjerojatno ima jednako kao i nekada. Prije pojave pneumatskih guma ulice su grada bile ispunjene zaglušujućim zveketom metalom obrubljenih kotača i konjskih kopita na kamenu. Prije no što su se korisnici mobilnih telefona izolirali vlastitim izborom, autobusi i vlakovi odzvanjali su razgovorima. Roba prodavača novina nije stajala u nijemoj hrpi, već su je oni reklamirali što su glasnije mogli, baš poput prodavača trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera bili su metež klicanja i uzvika bodrenja. Čak su i seljaci na selu pjevali dok su crnčili. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su se ljudi prethodnih stoljeća isto tako žalili, već razina ometanja, a ometanje okupira prostor koji bi tišina mogla zaposjesti. Tu se nazire još jedan paradoks, jer kada tišina doista zaposjedne prostor — u dubinama borove šume, u pustoši pustinje, u prostoriji koja se naglo isprazni — ona se često pokaže uznemirujućom prije nego dobrodošlom. Ušulja se jeza; uho se instinktivno fiksira na štogod, bilo to pucketanje vatre ili zov ptice ili šuškanje lišća, što će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, no ne baš toliko jako. | Entry #24032 — Discuss 0 — Variant: standard
|
Činjenica je našeg doba, makar u razvijenom dijelu svijeta, da ljudi žeđaju za tišinom, ali je ne nalaze. Prometna buka, neprekidni zvukovi telefona, digitalna obavještenja u autobusima i vlakovima, televizijski ekrani koji trešte čak i u praznim uredima izvori su beskrajnih napada i rastresenosti. Civilizacija samu sebe iscrpljuje bukom iako žudi za suprotnim – bilo u divljini, na pučini oceana ili u duhovnim centrima posvećenima tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorbonni, a Erling Kagge, norveški istraživač, na osnovi svojih sjećanja na prostranstva Antarktika, kamo su pokušali pobjeći. No, kako gospodin Corbin navodi u knjizi „A History of Silence“ (hrv. „Povijest tišine“), danas vjerojatno nismo izloženi većoj buci nego prije. Prije pneumatskih guma gradskim je ulicama dominirao zaglušujući zveket metalnih obruča kotača i potkovica na kamenu. Autobusima i vlakovima je, prije dobrovoljne izoliranosti na mobilnim telefonima, odjekivao razgovor. Prodavači novina svoje proizvode nisu u tišini ostavljali na hrpama, nego su ih glasno oglašavali, kao što su to radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježih skuša. Kazališta i opere bili su poprišta kaotičnog hučanja i bodrenja. Čak su i seljaci na selu pjevali dok su naporno radili. Danas više ne pjevaju. Nije se toliko promijenila razina buke, na koju su se ljudi bunili i u prethodnim stoljećima, koliko razina rastresenosti koja zauzima prostor u kojem bi se tišina mogla nastaniti. Pojavljuje se još jedan paradoks; naime, nakon što se tišina zaista i nastani—u dubini borove šume, u pustinjskim prostranstvima, u iznenada napuštenoj prostoriji—često je dočeka uznemirenost, a ne dobrodošlica. Bojazan se privuče; uho se instinktivno napinje na svaki zvuk, bilo na pucketanje vatre, pjev ptice ili šuštanje lišća, koji će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu; samo ne u tolikoj mjeri. | Entry #22498 — Discuss 0 — Variant: standard
|
Tema današnjice, barem u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom a ne mogu je pronaći. Buka prometa, neprekidan zvuk dolazećih poruka na telefonu, digitalne najave u autobusima i vlakovima, televizori koji odjekuju čak i u praznim uredima, su beskrajni nasrtaji i odvlačenje pažnje. Ljudska se rasa isrcpljuje bukom a traži baš suprotno – bilo u divljini, na širokom oceanu ili u nekoj osami posvećeni tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorbonni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja o pustošima Antarctice, gdje su obojica pokušala pobjeći. Pa ipak, kako gosp. Corbin ističe u svojoj knjizi „Povijest tišine“, vjerojatno buka nije veća no što je nekoć bila. Prije pneumatskih guma, gradskim ulicama se prolamao zaglušujući zvuk točkova sa metalnim okvirima i konjskih kopita po kamenu. Prije dragovoljne izolacije putem mobilnih telefona, autobusi i vlakovi su odzvanjali od razgovora. Prodavači novina svoju robu nisu ostavljali na nijemim gomilama već su je na sav glas oglašavali, kao što su to činili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazališta i opere su bile kaos od uzvika oduševljenja i poruge. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su teškarili. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na što su se i prethodna stoljeća žalila, već razina distrakcije, što zaposjeda prostor koji bi tišina mogla zaposjesti. Tu vidimo još jedan paradoks, jer kad tišina zaposjedne – u dubinama borove šume, u goloj pustinji, u iznenada praznoj sobi – češće se pokaže uznemirujućom nego dobrodošlom. Jeza se ušulja; uho instinktivno hvata bilo što, šištanje vatre, pijev ptica ili šapat lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, no ne baš toliko. | Entry #22618 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Jedna od tema suvremene epohe, bar u razvijenom svijetu, jeste da ljudi žude za tišinom i ne uspijevaju ju naći. Prometna buka, neprekidno pištanje mobitela, digitalne obavijesti u autobusima i vlakovima, televizori koji trešte čak i u praznim uredima, beskrajno su zlostavljanje i odvlačenje pažnje. Ljudska se rasa iscrpljuje bukom, a istovemeno žudi za njenom suprotnošću - bilo u divljini, na oceanskim prostranstvima ili u nekom od duhovnih centara posvećenih tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na bespuća Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći. Pa ipak, kao što ističe g. Corbin u "Povijesti tišine", vjerojatno nema više buke nego što je nekoć bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujuće zveke kotača obrubljenih metalima i potkovica na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije nametnute mobilnim telefonima, autobusi i kupei vlakova su odzvanjali razgovorom. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu poput nijemih gomila, nego su ju reklamirali što je moguće glasnije, kao što su to činili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera su bili ispunjeni kaotičnim klicanjem i podrškom auditorija. Čak su i na selu, seljaci pjevali dok su crnčili. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su i prethodna stoljeća imala pritužbe, već razina distrakcije, koja zauzima prostor kojim je tišina mogla zavladati. Tu se nazire jedan drugi paradoks, kad ona zavlada – u dubinama borovih šuma, u goloj pustinji, u iznenadno ispražnjenoj prostoriji – često se pokazuje obeshrabrujućom prije nego poželjnom. Uvlači se jeza; uho se instinktivno kači na sve, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptica ili šuškanje lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate prazine. Ljudi hoće tišinu, ali ne baš toliko. | Entry #23134 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Tema ovog doba, barem u razvijenom svijetu, jest da ljudi žude za tišinom, ali je ne mogu naći. Brujanje motora, neprestano zvonjenje telefona, digitalne najave u autobusima i tramvajima, buka upaljenih televizora čak i u praznim uredima, beskonačno napadaju i odvraćaju pozornost. Ljudski rod se iscrpljuje bukom, a čezne za njezinom suprotnošću – bilo u divljini, na širokom oceanu ili na nekom povučenom mjestu posvećenom spokoju i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svoga utočišta na Sorbonni, a Earling Kagge, norveški istraživač, iz sjećanja na prostranstva Antarktike, kamo su obojica pokušali pobjeći. Pa ipak, Gospodin Corbin u "Povijesti tišine" ističe kako vjerojatno buka nije veća, nego li je bila ranije. Prije pneumatskih guma, gradske su ulice bile pune zaglušujućeg kloparanja metalom obrubljenih kotača i konjskih potkova po kaldrmi. Prije dragovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusima i tramvajima odzvanjao je razgovor. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu na nijemoj gomili, već su je reklamirali iz sveg glasa baš kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera predstavljali su kaos klicanja ili glasnog neodobravanja. Čak i na selu, seljaci su pjevali tijekom teškoga rada. Oni danas ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su se žalili i tijekom prošlih stoljeća, već razina odvraćanja pozornosti, koja zauzima mjesto koje bi mogla osvojiti tišina. Tu se nazire još jedan paradoks, jer kad ona osvaja – u dubinama borove šume, u goloj pustinji, u odjednom ispražnjenoj sobi – često se pokaže uznemirujućom, a ne dobrodošlom. Uvlači se bojazan; uho se instinktivno vezuje uz bilo što, bilo uz pucketanje vatre ili ptičji zov ili šuštanje lišća, što će ga spasiti od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš toliko. | Entry #23683 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Tema ovoga doba, barem u razvijenome svijetu, jest da ljudi žude za tišinom a nikako je ne mogu pronaći. Prometna buka, neprestana zvonjava telefona, digitalna priopćenja u autobusima i vlakovima, TV ekrani koji trešte čak i u praznim uredima: beskrajno bombardiranje i rastresenost. Ljudska rasa samu sebe iscrpljuje bukom, a čezne upravo za njenom suprotnošću—bilo u divljini, na prostranom oceanu ili u nekom odmorištu posvećenom mirnoći i usredotočenošću. Profesor povijesti Alain Corbin piše iz svog pribježišta u Sorboni, a norveški istraživač Erling Kagge prema vlastitim sjećanjima na pustoš na Antarktici kamo su obojica pokušala pobjeći. No ipak, kako ističe Mr Corbin u "A History of Silence" (''Povijest tišine'', op.prev.), buka vjerojatno nije veća nego je običavala biti. Prije pojave gumenih kotača, ulice su bile krcate zaglušujućom lupnjavom kotača s metalnim naplatcima i konjskih potkova po kamenu. Prije voljne izolacije mobilnim telefonima, autobusi i vlakovi su odzvanjali od razgovora. Prodavači novina nisu slagali svoju robu na nijemu gomilu već su je oglašavali najvećom jačinom zvuka, što vrijedi i za trgovce trešnjama, ljubičicima i svježim skušama. U kazalištu i operi je vladao kaos od ovacija i ruganja. Čak su i seljaci na ladanju pjevali dok su dirinčili. Sada ne pjevaju. Nivo buke, na koji se žalilo i u prethodnim stoljećima, nije ono što se toliko izmijenilo, nego se izmijenio nivo smušenosti koji zaposjeda prostor u koji bi tišina mogla nahrupiti. Nazire se i drugo proturječje jer, čak i kada nahrupi—u dubinama borove šume, u goloj pustinji, u najednom ispražnjenoj prostoriji—često je se dočeka kao uznemirujuću umjesto dobrodošlu. Prikrade se groza; uho se instinktivno trza na svaki šum – bilo da je to pucketanje vatre, ptičji cvrkut ili šuštanje lišća – koji će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, no ne baš toliko. | Entry #24055 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|