Winning entries could not be determined in this language pair.There were 8 entries submitted in this pair during the submission phase. Not enough votes were submitted by peers for a winning entry to be determined.Competition in this pair is now closed. |
Ne znam na koji način, ali moji učenici su saznali kada mi je rođendan. Videla sam ih kako dolaze u školu obučeni u svečana odela i sa poklonima u rukama. Neko mi je nosio elegantno penkalo, neko knjižicu za liturgiju, neko torbicu za pribor, a neko lep buket svežeg cveća. Ovaj prizor me je obradovao i rastužio: obradovao zato što me je bilo kakav znak zahvalnosti ili naklonosti koji bi mi ova dobra deca pokazala u srce dirao i činio da svako moje žrtvovanje deluje lakše: rastužio, zato što sam razmišljala o novcu koji je otišao na kupovinu ovih poklona, a koji je mogao biti potrošen u mnogo plemenitije svrhe. U svakom slučaju, mirno sam dočekala ove nežne izraze ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije od svih, nije mi ništa donelo: ali iz njegovog postiđenog držanja i tužnog izraza njegovog malog lica zaključila sam koliko mora da je patio. Pozvala sam ga i kada se približio, čvrsto sam ga stala grliti i ljubiti. Ohrabren ovim mojim nežnostima, jadničak mi tutnu u ruke neki zamotuljak i postiđeno pobeže. Iznenađena i radoznala otvorila sam zamotuljak tako da niko ne primeti. U njemu su bile...pogodite!.. Tri kockice šećera! Odmah sam ga pozvala. -- Znao si da volim šećer? pitala sam ga osmehujući se. -- Pomislio sam! I ja ga toliko volim! -- A ti si, nastavih ganuta, sigurno pitao mamu i ... -- Ne gospođo! odmah odgovori, nisam nikoga ništa pitao; sam sa ga sklonio, od mog... -- Ali sigurno.... -- Baba, kada mi daje kafu s mlekom, stavi mi u šolju dve ili tri kockice šećera da je zasladi. Ja sam sklonio šećer.... -- A kafa s mlekom? ...upitah stegnutog grla. -- Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si? Možda je tvoje anđeosko lice potamnelo od dima radionica, možda sada radiš u poljima gde se letina zlati i na kojima se ostari, na suncu, u vinogradu, možda ti utočište pružaju brodovi što lutaju po morima, na kojima je rad krvnički težak, a nada tako varljiva... Ali šta god da si postao, radnik, zemljoradnik ili mornar, tvoje mesto je među najplemenitijima, onima za koje ljubav znači žrtvovanje, samoodricanje, obavezu. Mario, mali Mario, kad bi mogao barem na tren ući u moju malu radnu sobu, video bi mnoštvo karata, knjiga, sitnica; ali bi isto tako video, u jednom malom staklenom zvonu, brižljivo čuvane tri kockice šećera, jedno ime i datum! | Entry #20680 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam na koji način, ali moji mali đaci su saznali da je tog dana moj rođendan. Videh ih kako dolaze u školu svečano obučeni i sa poklončićima u rukama. Neko je nosio elegantnu olovku, neko mali molitvenik, neko kutiju za olovke, neko buket cveća. Videvši to bila sam i dirnuta i rastužena: dirnuta, zato što me bilo koji znak zahvalnosti i naklonosti od strane te dobre dece pogađao u srce i činio da svaka žrtva postane lakša: rastužena, zato što sam mislila da je novac za te poklone mogao da se potroši u bolje svrhe. U svakom slučaju, nepristrasno prihvatih te drage iskaze naklonosti. Samo jedno dete, najsiromašnije, ne ponudi mi ništa: iz njegovog stidljivog ponašanja i sa njegovog tužnog izraza na licu shvatih koliko pati. Pozvah ga i kad mi se približio, zagrlih ga i izljubih. Ohrabren tim nežnostima, jadničak mi stavi u ruke jedan zamotuljak i pobeže. Iznenađena i zainteresovana, otvorih ga da niko ne vidi. Tu su bile…..pogodite! Tri kocke šećera! Pozvah ga odmah k sebi. - Znao si da volim šećer? upitah ga smejući se. - Setio sam se! I ja ga mnogo volim! - I ti, nastavih dirnuta, svakako si ga tražio od mame i …. - Ne gospođo! spremno mi odgovori, nisam od nikoga tražio ništa; sam sam Vam sačuvao, ja sam od mog…. - Ali…. - Kada mi daje belu kafu, baka mi stavi uvek u činijicu dve ili tri kockice šećera da je zasladim. Ja sam sklonio šećer ….. - A bela kafa?.....upitah sa nestrpljenjem. - Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde li si? Možde je tvoje anđeosko lice potamnelo od dima u radionicama, možda sada radiš na poljima gde se žito žuti i na suncu zri grožđe, možda te privlače avanturistički brodovi gde se radi teško i iščekivanja su lažna…. Ma ko da si, radnik, seljak ili mornar, tvoje mesto je među ljudima se plemenitim srcem, za koje je ljubav žrtva, odricanje, obaveza. Mario, mali Mario, da bar na trenutak možeš da uđeš u moju radnu sobu, video bi mnogo dokumenata, mnogo knjiga, mnogo drangulija; video bi takođe, sačuvane u jednoj maloj staklenoj kutiji, tri kocke šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #19222 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji učenici uspeše da saznaju da mi je tog dana bio rođendan. Videh ih kako stižu u školu u svečanoj odeći i sa poklončićem u rukama. Neko bi mi doneo elegantnu olovku, neko knjižicu za misu, neko kutijicu za priborom za rad, ili pak lep buket svežeg cveća. Bih ohrabrena i rastužena gledajući ih: ohrabrena jer bi me svaki znak zahvalnosti ili srdačnosti od tih dobrih mališana dirao u srce i činio da svaka žrtva postane lakša; rastužena jer sam mislila da je novac potrošen na moj poklon, mogao biti upotrebljen za nešto korisnije. U svakom slučaju, prihvatih sa mirnom radošću te drage izlive ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije, ne doneše mi ništa: po njegovoj postiđenosti i tužnom licu shvatih koliko je moralo patiti. Pozvah ga, i kad se približilo, stezah ga u zagrljaj, ljubivši ga. Ohrabren tom nežnošću, siromašak mi stavi u ruke jedan smotuljak i pobeže u stidu. Iznenađena i znatiželjna, otvorih zamotuljak bez da je iko mogao da primeti. Tamo su bile... pogodite!... tri grudvice šećera! Brzo ga pozvah ponovo. - Znao si da volim šećer? - upitah smešeći se. - Pogodio sam! Ja ga toliko volim! - Ti si - nastavih ganuta - sigurno tražio od mame i... - Ne gospođo! - odgovori spremno - nisam ni od koga ništa tražio; sačuvao sam sam, od svog... - Ali... - Baka, kada mi da kafu i mleko, stavi uvek pored šolje dve ili tri grudvice šećera da zasladim. Ja sam sklanjao šećer... - A kafa i mleko? - upitah stegnutog grla. - Popio sam bez šećera! Mario, mali Mario, gde si sada? Možda je dim radionica pocrneo tvoje anđeosko lice, možda u ovom trenutku radiš u polju gde se zlati žetva i gde loza zre na suncu, možda su te primile pustolovne barke gde je posao težak, a nada zavodljiva... Kog god da si postao, radnik, seljak ili mornar, tvoje mesto će biti među najplemenitijim, za koje je ljubav žrtva, pokornost, dužnost. Mario, mali Mario, da možeš na trenutak da uđeš u moju radnu sobicu, video bi mnogo papira, knjiga, sitnica; i video bi ispod malog staklenog zvona tri komadića šećera, jedno ime i datum! | Entry #20050 — Discuss 0 — Variant: Not specified Klavdija_Sho (X) إيطاليا
|
Ne znam kako, ali su moji u eniuci nekako uspeli da doznaju da mi je toga dana bio rođendan. Vidla sam ih kako u školu pristižu u prazni nim odelima i sa poklončićem u rukama. Neko mi je bio doneo elegantnu olovku, drugi knjižicu sa mise, opet drugi radnu kutiju,treći lep buketić svežeg cveća. Od te scene ja sam jednovremeno bila i utešna i tužna: utešena jer bilo kakav gest zahvalnosti ili privrženosti što bih dobila od te dobre dečice dirao me u srce, zbog čega mi se svaka žrtva činila lakom : tužna, jer sam mislila da su pare potrošene tom prilikom mogle da se upotrebe za nešto značajnije. U svakom slučaju, smireno sam prihvatila te drage gestove ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije, nije mi ništa poklonilo: ali njegovo zbunjeno držanje i melanholični izgleda uverili su me koliko je mnogo patilo. Pozvala sam ga i kada je bio do mene nekoliko puta sam ga jako prigrlila rukama,ljubeći ga. Ohrabreno ovim milovanjem, jadničak mi brzo gurnu među ruke jedan smotuljak i postiđen naglo pobeže. Izneanđena i radnozala bez da iko primeti brzo sam ga otvorila. A tamo su bili…pogodite!Tri kockice šećera! Odmah sam ga pozvala da se vrati. - Jesi li znao da volim šećer? Pitala sam ga smejuškajući se. - Pomislio sam! Meni se mnogo dopada! - A ti, dodadoh zbudjeno, sigurno si pitamo mamu i… - Ne , gospođo! Odgovori spremno, ništa i nikoga ja nisam pitao; sam sam to uštedeo, od mojih… - Zamisli… - Baka, kada mi spremi belu kafu, ostavi mi u tacni dve ili tri kocke šećera da je zasladim. Ja sam sklonio šećer - A bela kafa?... upitah stegnutim glasom. - Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si ti? Možda je dim iz fabrika iscrnio tvoje lice, možda u ovome trenu radiš na poljima gde se žetva izbeljuje, a na suncu zriju loze, možda će te skupiti neki avanturistički brodovi gde je posao težak, a nada tako varljiva… Ali gde god da jesi, radnik, zemljoradnik ili moreplovac, tvoje je mesto među blagorodnim srcima, za koje ljubav je žrtvovanje, a požrtvovanost je dužnost. Mario, mali Mario, kada bi mogao samo za tren da uđeš u moj radni sobičak, videćeš mnogo hartija, mnogo knjiga, mnogo sitnica; a videćeš, sačuvane u jednom staklenom zvonu, tri kocke šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #20828 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji đačići su saznali da mi je tog dana bio rođendan. Videla sam ih kako svečano obučeni stižu u školu, noseći poklončiće. Neko mi je nosio elegantnu hemijsku olovku, neko knjižicu sa mise, neko futrolu, neko divan buket cveća. Bila sam u isto vreme i obradovana i rastužena tim prizorom. Obradovana - jer me je svaki znak zahvalnosti ili pažnje, koji su pokazivala ta dobra dečica, ganuo i činio je lakim svako požrtvovanje; rastužena- jer sam smatrala da je novac potrošen na poklone mogao da bude upotrebljen za nešto plemenitije. U svakom slučaju, privatila sam spokojno sve te dokaze ljubavi. Samo mi jedno, najsiromašnije dete nije poklonilo ništa, ali sam iz njegovog postiđenog držanja i tužnog lica, shvatila koliko pati. Pozvala ga sebi i kad mi se približio, zagrlih ga i izljubih. Ohrabren tim nežnostima, jadničak mi je stavi neki zamotuljak u ruku i postiđen pobegao . Iznenađena i zaintrigirana sam ga otvorila, a da to niko nije primetio. I videla sam …pogodite šta!... Tri kuglice šećera! Ponovo sam ga pozvala sebi --Kako si znao da volim šećer? upitala sam ga sa osmehom. --Pretpostavio sam da ga volite! Ja ga jako volim! --A ti si, nastavih ganuta, sigurno tražio maminu dozvolu i… --Nisam, gospodjo! spremno odgovori, nikoga nisam ništa pitao; ja sam ih sam sačuvao, iz mog…. --Ali ipak … --Kada mi baka posluži belu kafu uvek mi pored šoljice stavi dve ili tri kuglice šećera, da je zasladim. Ja sam uzeo šećer…. --A bela kafa? …upitala sam ga stegnutog grla. --Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si sad ti? Možda je dim iz radionica očađavio tvoje anđeosko lice, možda u ovom trenutku radiš na poljima gde se žito zlati i gde na suncu zri vinova loza, možda će te uzeti k sebi brodovi gde je rad tako težak a nada tako varljiva… I šta god da si, radnik, ratar ili moreplovac, tvoje mesto je među plemenitim srcima, za koje ljubav znači požrtvovanje, odricanje, obaveza. Mario, mali Mario, ako bi samo na momenat mogao da uđeš u moju radnu sobu, video bi gomilu dokumenata, gomilu knjiga, gomilu drangulija; video bi i, sačuvane u jednom staklenom zvonu, tri kuglice šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #18790 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji đaci su saznali da mi je toga dana rođendan. Videla sam ih kako dolaze u školu obučeni u svečana odela i sa poklončićem u rukama. Neko mi je nosio elegantnu olovku, neko knjižicu za misu, neko kutiju za rad, a neko buket svežeg cveća. Taj me je prizor utešio i rastužio: utešio jer bi me bilo kakav znak zahvalnosti i prisnosti koji je dolazio od te dobre dece dirnuo u srce i svako žrtvovanje činio naizgled lakim, a rastužio jer sam smatrala da je novac neophodan za te poklone mogao biti korisnije utrošen. U svakom slučaju, smireno sam prihvatila ove drage dokaze ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije, nije mi poklonilo ništa: ali iz njegove posramljenosti i natmurenog lica zaključila sam koliko mora da pati. Pozvala sam ga i kada mi se približio nekoliko puta sam ga zagrila, ljubeći ga. Ohrabren ovim zagrljajima, jadničak mi tutnu u ruke neki zamotuljak i pobeže postiđen. Iznenenađena i radoznala, otvorila sam ga tako da niko ne primeti. U njemu su bile... zamislite! Tri kuglice šećera! Brzo sam ga pozvala k sebi. - Znao si da volim šećer? - upitala sam ga smešeći se. - Pretpostavio sam! I ja ga mnogo volim! - I ti si ga - nastavila sam ganuto - zasigurno tražio do mame i... - Ne, gospođo! - brzo je odgovorio - ništa ja ni od koga nisam tražio; baš ja sam ga odvajao sa strane, od moje... - Nastavi... - Kada me baka ponudi kafom i mlekom, uvek mi stavi u šoljicu dve ili tri kuglice šećera da je zasladim. Izvadio sam šećer... - A kafa i mleko? - pitala sam stegnutog grla. - Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si ti? Možda je dim kancelarija pocrneo tvoje anđeosko lice, možda sada radiš na poljima na kojima se zlati usev i sazreva, na suncu, vinova loza, možda su te prigrlili pustolovni brodovi na kojima je rad tako težak, a nada tako varljiva... Ko god da si, radnik, poljoprivrednik ili moreplovac, tvoje je mesto među plemenitim srcima za koje je ljubav požrtvovanje, odricanje, moranje. Mario, mali Mario, kada bi mogao na trenutak da uđeš u moju radnu sobicu, video bi mnogo čestitki, mnogo knjiga, mnogo džidža-bidža; a video bi i tri komadića šećera, čuvana u jednom malom staklenom zvonu, jedno ime, jedan datum! | Entry #19130 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam na koji način su moji školarci saznali da je tog dana bio moj rođendan. Videla sam ih da dolaze u školu u svečanom odelu i sa poklončićem u rukama. Neki mi doneše elegantnu hemijsku olovku, neki moltivenik, neki pernicu za posao, neki lep buket svežeg cveća. To što sam videla utešilo me je i rastužilo: utešilo jer bilo koji znak zahvalnosti od te dobre dečice bi me dirnuo u srce i učinio da mi svako žrtvovanje deluje lako: rastužilo jer sam mislila da je novac potrošen za tu kopovinu mogao biti namenjen za nešto plemenitije. U svakom slučaju, jasno sam prihvatila te drage iskaze ljubavi. Samo jedan dečak, najsiromašniji, nije mi ponudio ništa: ali iz njegovog postiđenog ponašanja i melanholičnog lica shvatila sam koliko je morao da pati. Pozvala sam ga i kada mi se približio stezala sam ga dugo u zagrljaj i ljubila ga. Ohrabren takvom nežnošću, sirotan mi stavi na dlanove jedan zamotuljak i postiđen pobeže. Iznenađena i radoznala, otvorila sam ga a da niko to nije primetio. Bile su tu...čik pogodite! Tri kuglice šećera! Pozvala sam ga odmah kod mene. - Znao si to da volim šećer? upitah ga s osmehom. - Skontao sam to. I ja ga mnogo volim. - A ti si ga, nastavila sam dirnuta, tražio od mame i..... - Ne gospođo! odgovri mi spremno, ni od koga ništa nisam tražio; ja sam vam ga baš sačuvao, od mojeg.... - Ali baš..... - Baba, kada mi daje kafu i mleko, uvek mi stavi u tacnu dve ili tri kuglice šećera da ga zasladim. Ja sam uzeo šećer.... - A kafa i mleko?- upitah ga stegnutog grla. - Popio sam gorko. Mario, mali Mario, gde li si ti? Možda je zbog dima iz radionice pocrnelo tvoje anđeosko lice, možda u ovom trenutku radiš na poljima gde se zlati žetva na suncu, vinova loza, možda će te prihvatiti avanturistički brodovi gde posao jeste težak, da, varljiva nada.... Ali kod god ti bio, radnik, poljoprivrednik, ili pomorski čovek, tvoje je mesto među plemenitim srcima, za koje je ljubav žrtvovanje, odricanje, dužnost. Mario, mali Mario, kad bi ti na trenutak mogao da uđeš u moju radnu sobu, video bi moje hartije, mnogo knjiga, mnogo sitnica; a takođe bi video sačuvana u jednom malom staklenom zvonu tri komadića šećera, jedno ime i jedan datum! | Entry #19136 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ја не знам на који начин, али мој сцоларини дошао да знају да је тај дан био мој рођендан. Видео сам их стићи у школи са странкама и хаљине са поклоном у рукама. Ко сам носио елегантан оловку, другима мало књигу масе, случај са онима који раде, који леп букет свежег цвећа. Ја се утеши и тужан призор: тешио јер сваки знак захвалности или наклоности да сам дошао из тих добрих деце дотакао моје срце и ме благи мишљење свака жртва: тужан, јер сам мислио да је новац узео у тим куповинама, могла бити додељена племенитији употребу. У сваком случају, ја спокојно прихватио те драге демонстрације љубави. Само дете, најсиромашнији, не ми понудио ништа непријатно, али његов држању и његовом тужном мало лице као што сам тврдила треба патити. Звала сам га и када сам имао поред мене загрлио га више пута у својим рукама, да га љуби. Охрабрен тим миловањем, јадан момак ме је питао гомилу у својим рукама, и побегао срамно. Изненађен и радознао, Отворио сам и нико није могао да га види. Ту су .... погодите шта! .. Три лоптице шећера! Звао сам га вратио одмах од мене. - Да ли сте знали да волим шећер? питао сам, насмејана. - Ја сам то схватио! Волим много ми! - А ти, наставио преселио, ви сте сигурно питао мајку и .... - Не госпођо! одговорио одмах, ја нисам никоме ништа питати; ми ћемо се задржао свој его, мој .... - Али ипак .... - Бако, када се даје ми кафу и млеко, ми увек ставља у Цхиццхера два или три лоптице шећера за индолцирло. Ја сам подигао шећер .... - И кафа и млеко ... ја питао грло затегнути. - Л'хо је горак! Марио, Марио Брос, где си? Можда дим оцрнио радионице ће имати свој Ангел Фаце, можда радите на овој биондеггиа областима где је зрела жетва и сунца, на шраф, можда ће дочекати бродове авантуру у којој је рад тако тешко, погрешан нада тако .... Али ко год да си, радник, пољопривредник или човек мора, твоје место је један од најплеменитијих срца, коме љубав је жртва, несебичност, дужност. Марио, Марио Брос, ако за тренутак сам могао да уђе у моју собу да студирају, видели бисте доста карата, много књига, много џиџа-кнацкс; и ти би видети, чува у малим стакленим звоном три коцке шећера, име, датум! | Entry #19433 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|